Samotni hrast









Oj čovječe pismeno goveče,
Navikom se narav izigrava
Zašto tražiš parole savjete
Da bi oči otvorio svoje?
Zašto tražiš da ti drugi neko
Osjećaje u rječi prevede?
Zašto brate, stalno zaboravljaš
Biser oka, blago najveće je?
Njime gladni sjede za trpezom,
Beskućniku svuda konak bude
Evo sjediš pod samotnim hrastom
Na visini nadomak oblaka
Zdravljem diše sva krošnja njegova
Spokoj sveti od njega se širi,
Progovaraš, glasom podrhtavaš:
« Zdravo da si mudri spokojniče,
zdravo nek' te vjetri pomiluju
tebi dođoh k'o sebi da dođoh!
Krvavo mi srce se odmara
Kada slušam krošanja šapate
Rane moje na usta izviru;
Ja oženih ljepotu djevojku,
K'o siroma' bez igde ičega
Divno čedo ona mi rodila
Moju šćerku od zlata jabuku.
Al' od klete sirotinje moje,
Pobjegoše u kuće gospodske.
'Ajd od ljute nevjernice, guje
sjetovanja nijesam tražio
al' mi srce razjeda do bola
što mi čedo po kući ne tepa,
moja šćerka od zlata jabuka.
Guje neću u njedrima ljubit'
Al' za čedom srce mi nariče
Ne znam đe ću, ne znam ni kako ću.»
Šuti hrastov u oblake gledi
K'o da sluša što li će mu reći
Arhangeli sa neba krilati.
Kroz izdisaj njegovijeh grana
Glas se začu ponosan i čio:
« Ne znam ko si putniče žalosni,
djeluješ mi poznato i slično
kao onaj što je još nedavno,
mudrost svoju i svoje saznanje
godovima mojim podario.
Al' to bješe junak poveliki,
Jakog glasa i pesnica tvrdih.
Samo sličiš, na njega podsjećaš.
Zar ti hoćeš da ti ja razrješim
Ovu glavnu muku čovjekovu?
Zar ti hoćeš da ti vraga zemlje
Poniženog i mrtvog dovučem?
Zar ti hoćeš, kukavni čovječe
Knjazu svjeta odsjeći rogove?
Od grjeha se niko ne izvuče
Kriv se rađaš, krivica te goni
Grjesi trče na svjetačku dušu
Kako neće na tvoju kukavnu!
A junaštvo ima svoju cjenu,
ne može se junak postanuti
ako život sva vrata otvara,
junak nije samo na megdanu
već u svakom koraku i rječi.
Ne može se srce probuditi
Ako guju u njedrima ljubiš
Nit' jabuka zlatnu sačuvati
Ako guji slobodu pokloniš.
Ne vidim ti sablje ni topuza,
Ne vidim ti vatru u očima,
Ne vidim ti vjeru hristjansku.
Vidim samo prosjaka skakavca,
Đe mi cvili, što oružja nema.
Pustiću ti sa oblaka vilu,
Možda znade posestrima vila
Srce tvoje tužno iscjeliti.»
Kad eto je posestrima vila
Sa oblaka đe se lako spušta.
Kroz izdisaj hrastovijeh grana
Glas se začu ponosan i čio:
« Oj ti vilo, moja posestrimo,
da l' mi znadeš vještine nekoje
da od ovog nedostoja mlaka
načiniš mi golema junaka? «
Progovara posestrima vila:
« Junačka su srca čudnovata,
sakova ih pjesma i legenda.
Tamo đe je pjesma utihnula
Tu ne ima srca junačkoga,
Tamo đe se na legendu ruga,
Tu ne ima sablje ni topuza,
Tu ne ima vatre u očima,
Tu ne ima vjere hristijanske.
Oj mlitavče, zeleni skakavče
Uhvati me za ruku pruženu,
Krenućemo kroz oblake bjele,
Saslušajmo pjesmu i legendu
Da nađemo sablje i topuza
Da nađemo vatru u očima,
Da nađemo vjere hristijanske.»

No comments: